MOJ PUT KA VOLONTERSKOM RADU

Uvijek je nekako «teže» pisati o sebi nego o drugim ljudima. Spona subjektivnosti u stereotipu evaluacija komešaju se s osobnim iskustvom, trnovitim putovima spoznaje sve do katarzične konačnice postavljenog cilja. Neobično snažan pustolovni pokretač moga htijenja jesu moji osjećaji, senzibilitet i humanost za druge ljude, životinje, biljke. Jednom prigodom osvijestila su me dva citata: UM JE SVE. ŠTO MISLIŠ, TO ĆEŠ I POSTATI! DA BI POSTIGLI USPJEH U ŽIVOTU, TREBAMO BITI: DRUGDJE, DRUKČIJI, HRABRI I SLOBODNI! Percipirati i čulno proživjeti realnost oko sebe velik je i izazovan zadatak svakog pojedinca u potrazi za bogatstvom duhovnog mira. U danima posustajanja, nemoći i gubljenja nade pokušavam si osvijetliti sljedeću misao kojom me savjetovala meni jedinstvena i draga osoba: SEDAM PUTA PADAMO, OSAM SE DIŽEMO! Dakle, kako je sve počelo. Počelo je jednog jutra iznenadnom idejom prethodnog sna: dobro se sjećam kako sam ustala iz kreveta, kroz prozorno okno pozdravila novi dan, obukla odjeću i izjavila roditeljima: prekopajte po ormarima, ladicama i podrumima, izdvojite nenošenu, staru ali očuvanu robu, ukrase koji samo skupljaju prašinu, viškove još uporabljive kozmetike i kakovih iščitanih knjiga. Ja odlazim u naselje to isto poručiti svim susjedima. Imate rok od dva dana jer to vozim u SOS selo Ladimirevce! I bijaše tako učinjeno. Idući korak bio je kupnja kapa, rukavica i šalova za par beskućnika koje sam primijetila kako prose u našemu gradu Osijeku. Zatim sam igrom slučaja navratila u Klub Mladih Tenja na jednu od njihovih radionica i popunila pristupnicu za volontiranje u Centru za mir, nenasilje i ljudska prava u Osijeku. Sljedeće što sam učinila bilo je iznalaženje telefonskih brojeva udruga kojima trebaju volonteri. I evo me! Po struci diplomirana profesorica hrvatskoga jezika i književnosti, trenutno nastavnica likovne kulture, volonter suradnik Udruge oboljelih od multipla skleroze, Udruge za pomoć osobama treće životne dobi, aktivna voditeljica-volonterka kreativnih radionica Kluba Mladih Tenja i povremena gošća Izviđačkog društva Javor iz Osijeka. Udrugama i prijateljima nudim ono čime sam ovladala i ono sve što najbolje znam raditi, a to su upravo KREATIVNE RADIONICE. Ideje za radionice pronalazim u knjigama, na internet stranicama, u neobičnim prijateljstvima, općenito u okolini koju osluškujem i koja mi uzvraća uvijek nekim novim motivom, idejom, elementom. Kreativne radionice po meni imaju višestruku funkciju. Zašto sam se opredijelila isključivo za kreativne radionice?
- zato što razvijanje kreativnosti oslobađa čovjeka stresa i napetosti
- zato što učimo kroz igru i učimo nešto novo i primjenjivo
- zato što je radna terapija jedna od najboljih terapija
- zato što se družimo
- zato što nam raste samopouzdanje i samopoštovanje
- zato što nas to čini sretnima i zadovoljnima
Izuzev toga temeljni ciljevi radionice jesu: osposobiti djecu da kroz rad postanu ravnopravni sudionici životnih okolnosti, razvijati motoričke sposobnosti i lijevu moždanu hemisferu naklonjenu umjetnosti, ovladati novim tehnikama, pretočiti nova znanja i praksu u dugoročne spoznaje. Radionice polaze djeca između 5 – 15 godina starosne dobi. Iskustvo profesora pomoglo mi je u metodičkom, pedagoškom i motivacijskom osmišljavanju i vođenju radionica, koje su kao takove pokazale iznimno pozitivnu prihvaćenost u praksi. Samostalno sam provela do sada 13 radionica, među ostalima to su: bundevijada, izrada nakita, ukrasnih kutija, salvetna tehnika, okviri za slike od gipsa i moosgumi materijala, dok u tekućoj godini najavljujemo još i zanimljivu batik radionicu, mozaik od papira, grad od kartona, oznake za knjige, svijeće od alu-folije te ukrase za nakit. Radionice su često tematski povezane uz blagdane i neke značajnije datume u godini, što smatram edukativnim, a i lakše je djecu motivirati uz interakcijski razgovor, likovnu ilustraciju ili slušanje glazbe. Radionice se održavaju subotama od 10-13 sati, jedanput ili dvaput mjesečno u prostoru mjesnog odbora Tenja, dakle u staroj Tenji, pored pošte. Prije svake radionice oglašavamo se obveznim plakatom putem kojega pozivamo sve kreativce ali i one koji to žele postati da nam se jave. Za materijal se trenutno snalazimo sami. Unaprijed se dogovorimo što ćemo sakupljati do idućeg susreta. Metode rada kojima se koristim u radionicama su: frontalni rad, individualni rad i rad u grupama. Broj polaznika radionica varira. Od 5-ero najmanje do 13-ero najviše, ali mi smo zadovoljni. Svakim danom postignuća su sve veća i zanimanje raste. Potrebito je samo održavati jedan tempo i ustaliti datume, kako bi se djeca navikla na nešto novo a roditelji prestali biti skeptični. Nakon svake radionice slijedi evaluacija gdje djeca pismeno izražavaju svoje impresije tijekom odrađenog dana. Prava je sramota što volontiranje kod nas nema skoro nikakvoga odjeka, u smislu kako volontere, odnosno ljude koji su spremni drugome pomoći bez ikakve novčane naknade smatraju budalama. S druge strane, iskreno pozdravljam sve one entuzijaste i prijatelje koji me podržavaju i ljudima velikog srca koji su mi otvorili vidike i pokazali «kako se može i drukčije». Smatram da se trebamo što više aktivirati, umno i tjelesno (naravno, onaj tko i koliko može), nesebično dijeliti ljubav i stvari će sve doći na svoje mjesto a trud se isplati. Uostalom, što ima ljepšeg od nasmiješenog dječjeg lica, ponovno ispružene, već toliko istrošene staračke ruke, toplog zagrljaja, suze radosnice u oku i konačnog, velikog HVALA! Neki bi rekli – NIŠTA, ja upravo ovdje pronalazim - SVE!!!

Tihana Bogdanović, volonterka
 

Volontiranje je način života koji donosi osobne promjene. Moje ni jedno iskustvo nije razočaravajuće i niti jedno djelovanje manje vrijedno, bilo to sudjelovanje u raznim radionicama, ekološkim akcijama, anketiranje, rad s djecom i starijima, pomoć u administraciji, organiziranju manifestacija ili planiranju i realiziranju bilo kakvih projekata. Djeluješ sam ili u timu i ostvaruješ pozitivne efekte i veće ili manje promjene u društvu i time se osjećaš korisnim, a to rezultira i dubljim samopuzdanjem. Velika i bitna stvar je što sam odabireš što ćeš raditi, što ne osjećaš pritiske nego samo snagu vlastite volje i želje za boljom okolinom za sebe i druge, a plaća koju pri tome ostvaruješ je neopisivi osjećaj zadovoljstva. Naučiš preuzimati odgovornost, obogaćuješ vlastito iskustvo i znanje, izražavaš vlastita uvjerenja, upoznaješ ljude, zabavljaš se, a možda dobiješ i mogućnost pronalaženja posla. Sve su ti mogućnosti otvorene! I polaziš od toga da si baš ti mogao biti (možeš biti!) taj kome je pomoć potrebna…

Danka Beljan, volonterka

Početkom ove godine preko i-to-i organizacije kod nas je boravila amerikanka Marlee Furman koja je dva mjeseca predano volontirala u Belom Manastiru i Dalju podučavajući engleski jezik grupe djece, mladih i odraslih. Zamolili smo ju da nam napiše kako se na volonterstvo gleda u njenoj zemlji:

VOLONTIRANJE U SAD-u

Ako kažete da ste volonter u Sjedinjenim Američkim Državama, ljudi će na to reagirati sa širom otvorenim očima i sa čuđenjem. Nakon toga slijedi niz pitanja "zbog čega?!" i potom komentari divljenja. Kada ste učenik srednje škole, često je očekivano i ponekad se i zahtijeva da volontirate prije mature. Većina mladih volontira tako što pomaže djeci u osnovnim školama, u crkvi, hrani beskućnike i uređuju parkove i plaže.
Nakon srednje škole, većina ljudi ne nastavlja volontirati jer se moraju skoncentrirati na daljnje obrazovanje ili traže posao..

Vjerujem da postoje mnogi razlozi zašto Amerikanci volontiraju. Jedan od sebičnih jest taj da volontiranje dođe u životopisu. Kada se prijavljuju za škole ili posao, volontiranje je vrlo cijenjeno i izdignuti će tog kandidata iznad drugih. Cesto se dogodi da na prijavnicama za posao postoje odjeljci u koje se popunjavaju volonterska djelovanja. Drugi razlog je socijalne prirode; volontiranje je novi način upoznavanja ljudi sa sličnim ciljevima i stavovima.

''Umrežavanje'' s različitim ljudima može osobu dovesti do nekog zeljenog sastanka za posao i buduceg poslodavca. Ljudi će također volontirati jer vjeruju u to što rade i nadaju se da time pridonose nekim promijenama. Uglavnom je teško pronaći posao koji se plaća, a koji uključuje nešto što jako volimo. Volontirajući ljudi dobiju priliku raditi ono u čemu uživaju i time šire svoje interese. Iako možda ponekad i sami volonteri ne vjeruju u to sto rade, time možda udovoljava svojoj obitelji, prijateljima itd.

Na kraju, ljudi volontiraju iz osjećaja obveze. Amerikanci s malo širim obzorima shvaćaju koliko su sretni sa svim što imaju pa se na neki način žele odužiti i pomoći svjetskoj zajednici. Česti razlog volontiranja kod amerikanaca je jednostavan - jer to mogu.


STATISTIKE - od rujna 2004. do rujna 2005. , 65,4 milijuna ljudi preko 16 godina starosti ( 28,8 % populacije ) je volontiralo u SAD-u u prosijeku 50 sati. Ovi su podaci ostali nepromijenjeni u poslijednje dvije godine.
- Od ukupnog broja volontera, 34,5 % su bili izmedju 35-44 godina starosti, 32,7% izmedju 45-54 godina, 30,4% su bili teenageri, 19,5% u ranim dvadesetima, i 24,8% iznad 65 godina starosti.
- Od ukupnog broja volontera, 34,8% volontiralo je u religijskim organizacijama, 26,2% u obrazovanju i 13,4% za zajednicu.
- Od ukupnog broja volontera, 45,6% nije voloniralo zbog manjka slobodnog vremena, 15,2% iz zdravstvenih razloga i 9,3% zbog obveza u obitelji.


VOLONTERSTVO U AUSTRALIJI

Kako je istaknuo ambasador Moutaru Ousmane, predstavnik Nigera u Ujedinjenim narodima (UN) u 2001. godini: "U volonterizmu se ne radi o dobrotvornosti, već o tome da pomognemo susjedima kako bi oni pomogli sebi." (UN - Zatvaranje međunarodne godine volontera, prosinac 2001.)

Kultura volonterstva i pomoći susjedima je suštinski dio australske zajednice koji postoji na svim razinama društva. To je kultura koja je podržana unutar školskog sustava, unutar civilnog društva, u svakodnevnim interakcijama unutar zajednice, u javnom i privatnom sektoru i australskom pravnom sustavu. U 2003. godini 4,5 miliona Australaca iznad 18 godina bavilo se volonterskim radom (www.cleanup.com.au). Ova službena brojka ne uzima u obzir akcije djece i neformalnih grupa unutar zajednica koje nisu obuhvaćene službenom registracijom volontera.

Brojnost australskih volontera može biti pripisana širokoj lepezi mogućnosti dostupnih volonterima i dobroj volji organizacija u primanju volontere. Obilje mogućnosti pruža se u područjima kao što su razvoj zajednice, humanitarna pomoć, rad s beskućnicima, zdravstvena briga, pravna pomoć… navest ću samo neke. Postoje doslovno stotine servisa za razmjenu volontera koji putem Interneta djeluju širom Australije i još više onih koji djeluju na razini saveznih država ili lokalnim razinama. U većini slučajeva pojedinci ili organizacije slobodni su sami se registrirati u takvu bazu što tada otvara prostor za razmjenu volontera. Volonterski rad može zahtijevati specifične profesionalne vještine kao što su liječničke ili može uključivati rad kakav je sadnja drveća koji ne zahtjeva nikakvo profesionalno iskustvo.

Australija je nadaleko prepoznata kao sportska nacija i to je aspekt naše kulture koji stvara okruženje koje njeguje volonterstvo i aktivan način života. Svakog vikenda širom Australije održavaju se sportska natjecanja koja se gotovo u potpunosti oslanjaju na trud trenera, sudaca, medicinskog osoblja, vozača, čistača i drugih pojedinaca koji rade volonterski. 61000 volontera, koji su pomogli u organizaciji Olimpijskih i Paraolimpijskih igara 2000. godine u Sidneju, učinili su te igre tako uspješnim i pravi su dokaz snage ove kulture.

Poljoprivredni i provincijski gradovi od vitalnog su značenja za život Australaca i naše nacionalne ekonomije. U proteklih 3 godine Australija je doživjela ozbiljnu sušu i uništavajuće požare. Ove su nesreće situacije kada teorija "pomaganja susjedima" postaje vidljiva. U svakoj saveznoj državi i teritoriju Australije postoji državna služba za krizne situacije (State Emergency Service) i lokalne vatrogasne službe koje gotovo u potpunosti čine volonteri koji spašavaju živote, zemlju i imovinu uz veliki osobni rizik. U mnogima od ovih područja ove službe ne bi postojale kada bi namicanje sredstava i ljudi bili obveza Vlade. Djelovanje ovih volontera jednostavno se gleda kao dio života.

Od osnovne škole nadalje australski studenti potiču se na sudjelovanje u volonterskim programima i nagrađuje ih se za taj rad. Postoje dva izuzetno visoko profilirana nacionalna programa koji su posebno usredotočena na školsku djecu kao volontere. Prvi je 'Clean Up Australia' Day , godišnji događaj usmjeren povećanju svjesnosti o uništavanju okoliša i preuzimanju odgovornosti za zagađivanje. Drugi godišnji događaj je 'Red Cross Door Knock Appeal', kada studenti, članovi zajednice i članovi Crvenog križa volonterski prikupljaju donacije za ljude lošeg socijalnog stanja.

Izuzetno važan faktor u Australiji je prepoznavanje i podrška koja se daje volonterima za njihovu pomoć. Studenti, roditelji i škole uobičajeno cijene priznanja za volonterski rad jednako kao i ona dobivena za sportske i akademske uspjehe. Poslodavci polažu puno pažnje na svaki prethodni volonterski angažman kandidata prijavljenih za posao, a u mnogim sektorima volonterski se rad smatra ključnim dijelom nečijeg radnog iskustva.

Jezik i način koji se koristi u raspravama o volonterstvu, kao i inače u australskom društvu, pokazuje koliko je puno naglaska stavljeno na ovaj koncept. Volonteri pojedinci su prepoznati kao osobe koje obavljaju posao i on ili ona se smatraju osobljem unutar bilo koje organizacije. Postoje čitave organizacije i programi čije je postojanje utemeljeno na vremenu, vještinama i trudu volontera.

Neke pojedinosti koje mogu biti dodane u prilog….

" Organizacijama koje primaju volontere važno je pripremiti organizaciju osobito u nastojanjima da prepoznate i zadovoljite potrebe volontera i bilo kakvih problema s kojim bi se mogli suočiti. To također daje pregled odgovornosti organizacije koja se oslanja na pomoć volontera.

" Australska starija populacija je, kada govorimo o volonterstvu u dvostrukoj poziciji. Prvo, to je područje koje treba nove volontere kako bi pružili pomoć u zdravstvenoj zaštiti, pokretljivosti, prijevozu, itd. Drugo, ova grupa ljudi su i sami vrijedna grupa volontera. Postoje brojni programi vezani uz stare i mlade kao što su umirovljenici kao "reading buddies" (prijatelji čitači) za programe koji se provode u osnovnim školama.

Sophie Peer, australska volonterka koja je tijekom ljeta 2004. pomagala u provedbi aktivnosti Centra za mir i udruge BRICC u Belom Manastiru


Tri su razloga zašto volontiram

Tri su razloga zašto volim volontirati: zabavno je, zabavno je i zabavno je! Volim životinje, posebno mačke. U mome domu, uvijek sam imala mačku, ponekad čak i dvije, no imati više od dvije mačke značilo bi više dlaka na mome pokućstvu, povećani troškovi i više posla za moj usisavač. Stoga jedno popodne tjedno provodim u azilu za mačke, ''Pet Adoption'', West Side (PAWS). Prihvaćamo mačke kojima treba pomoć, od mačića do ostalih starijih životinja čiji vlasnici ne mare za njih. Da, naravno, treba čistiti njihove kutije i nered koji naprave, a najveći dio svoga vremena provodim igrajući se s mačićima i mazeći starije mačke.

Uvijek sam htjela nastupati na pozornici. Prije mnogo godina pridružila sam se pjevačkom zboru nazvanom ''Pjevajuće božićno drvce''. Vježbamo tri mjeseca, pripremajući se za dvosatni nastup na kojemu izvodimo božićnu glazbu kao dar ljudima u gradu. Nastup se održava na velikoj pozornici u dvorani s 3000 mjesta - ponekad imamo čak tri nastupa dnevno. Nitko zaista ne mari tko koliko dobro pjeva zato što 200 volontera pjeva zajedno i čini se da se samo najbolji čuju.

Želja duboko u mome srcu je pomoći svima na svijetu kojima treba pomoć. Znam, to je nešto što ne mogu učiniti, ali mogu pomoći organizaciji ''Nordwest Medical Teams International'' da skupe novac i pošalju ga doktorima, medicinskim sestrama i drugom medicinskom osoblju koje volontira u dijelovima svijeta koji trebaju pomoć. Ponekad obavljam međunarodni volonterski posao od 8 do 10 tjedana predavajući engleski jezik djeci (i profesorima) na Tajlandu ili potičući volonterstvo i njegov razvoj u Hrvatskoj.

Ponekad ne moram čak ni napustiti kuću da bi volontirala. Organizacija ''Afganistanci za Afganistance'' šalje tople kape, pulovere i pokrivače izbjegličkim kampovima, sve što ja trebam činiti je sjediti i plesti dok gledam svoje omiljene serije. Lokalni NGO nazvana ''Napuni čarapu, napuni srce'' radi 300 božićnih čarapa za siromašne u našoj zemlji. Prošle sam godine isplela sama čak 100 čarapa. A kako bi ih napunila, sve što trebam učiniti je otići u shopping, a koliko to teško može biti?

Moj najdraži volonterski projekt bio je 'The End'' Oregonskog centra. 1986. kongres Sjedinjenih Američkih Država je prepoznao Oregon kao službeni kraj '''Oregonskog puta''. Oko 10 godina skupljali smo novac kako bismo stvorili edukativni centar za turiste u čast našoj baštini i kako bi ispričali priču 300 000 prvih doseljenika koji su proputovali Oregonom prije 150 godina. Kada sam volontirala, imala sam doseljeničku haljinu, pregači i smiješni šešir i izgledala sam kao jedna od žena koje su tada hodale 6 mjeseci kako bi dovršili putovanje dugo 2000 km. Naravno, ja sam se morala oblačiti tako samo jedan dan svakog tjedna (nije baš udobno ljeti). Kako bismo upotpunili našu jednosatnu prezentaciju, također smo pozivali posjetitelje da se okušaju u ručnoj izradi svijeća, miješanju pšenice, vješanju odjeće čak i u nošenju vode kako bismo im približili život od prije 150 godina. Isto tako, u želji da posjet učinimo nezaboravnim, gostima smo dopuštali da koriste "bizonski čips'', tj. sušenu bizonsku ''kakicu'' koja se tada koristila kao gorivo za kuhanje i grijanje na Oregonskom putu…

O da, biti volonter je zabavno!

Franny Heald je iz zapadnog Linna, (Oregon, SAD), i volontirala je sa Centrom za mir iz Osijeka, u studenom i prosincu 2004.

Tekst prevela: Sara Škoflek (volonterka)